2. Velikosrpska pobuna I agresija - Domovinski rat 1991.

Na pregovorima jugoslavenskih republika Hrvati i Slovenci nudili su ostalima konfederalni sustav vlasti, ali su ga Srbi i Crnogorci odbili, uz neodlučnost Makedonije i Bosne i Hercegovine. A kada su Hrvati i Slovenci proglasili neovisne države, pobunili su se protiv tzv. separatizma tih republika poglavito radikalni Jugoslaveni, Srbi, Crnogorci, posebice velikosrpski nastrojeni, te tada opet obnovljeni, četnici. I dok su jugoslavenski orijentirani političari kao i vodstvo u Makedoniji i Bosni i Hercegovini smatrali kako će Jugoslavenska armija intervenirati u korist mira ona to nije mogla učiniti, jer je dotada bila gotovo potpuno srbizirana, poglavito njen generalštab. I umjesto mirotvorca, ona se pretvorila u agresora napavši u ljeto 1991. Republiku Sloveniju. To su učinili kako bi izazvali Hrvatsku da pomogne Sloveniji i time stupi u rat. Naime, Sloveniji bi ionako dali slobodne ruke, a imali bi u Beogradu povod za okupaciju Hrvatske i njen ostanak u trećoj Jugoslaviji, bez Slovenije. Kad Hrvatska nije upala u tu zamku, odlučili su je srušiti iznutra, uz pomoć Srba u Hrvatskoj i Jugoslavenske armije. Godinama su tajno naoružavani Srbi i tzv. Jugoslaveni u Hrvatskoj, a od Teritorijalne obrane u Hrvatskoj je tada Jugoslavenska armija otela oružje. Kad su bili uvjereni da je hrvatski narod razoružan i neorganiziran, odlučili su pokrenuti unutarnju pobunu Srba i za desetak dana pokoriti Hrvatsku. Budući da se u svibnju 1991. godine većina naroda u Hrvatskoj odlučila na referendumu (94 posto) za slobodnu i neovisnu Hrvatsku i da je Hrvatski sabor 25. lipnja proglasio suverenu i samostalnu Republiku Hrvatsku počele su češće velikosrpske provokacije i napadi. Npr. u srpnju 1991. napadaju Hrvate, čine pokolje i spaljuju sela oko Vukovara (Ćelije, Erdut, Dalj). Kako je već u kolovozu 1990. izbila otvorena pobuna Srba u Kninu i potkraj prosinca proglašena Srpska autonomna oblast Krajina, te da su u Hrvatsku sve masovnije stizale četničke dobrovoljačke jedinice iz Srbije, bio je to početak agresije na Hrvatsku. Međutim, iako nenaoružan, hrvatski je narod (ali i nacionalne manjine) pružio žestok i neočekivan otpor, u hodu stvarao vojsku, skupljao oružje, dobrovoljce, iz zemlje i iseljeništva, i mjesecima junački branio Vukovar, Osijek, Vinkovce, Pakrac, Karlovac, Zadar, Gospić, Dubrovnik i druge gradove i sela. Agresor je u bijesu i nemoći rušio i spaljivao hrvatska sela, crkve, čak i groblja, progonio, mučio, ubijao pučanstvo, ali je, iako do zuba naoružan, sve više gubio dah.

3. Posredovanje UN-a - priznanje Republike Hrvatske (1992.)

Iako su zauzeli Vukovar i četvrtinu Hrvatske, Srbi i Crnogorci su uvidjeli da neće lako svladati Hrvatsku, pa su potkraj 1991. pristali na posredovanje Ujedinjenih naroda. Uz potporu Njemačke, Svete Stolice i nekih srednjoeuropskih država priznata je 15.1.1992. Republika Hrvatska kao samostalna država, ali je morala primiti 15 tisuća vojnika UN-a. Oni su trebali čuvati mir i razoružati Srbe u Hrvatskoj, koji su uz pomoć Srbije i Jugoslavenske armije izvršili velike pokolje u Hrvatskoj, uništili na tisuće sela, srušili sve katoličke crkve u krajevima koje su okupirali, etnički očistili sva zauzeta hrvatska područja, proglasili tzv. Republiku Srpsku Krajinu sa središtem u Kninu, nekoć sjedištu hrvatskih kraljeva.

4 Srpska pobuna i agresija u Bosni i Hercegovini (1992.)

U travnju 1992. Jugoslavenska armija, koja je napustila Sloveniju i bila protjerana iz Hrvatske, otišla u Bosnu i Hercegovinu gdje su se pobunili domaći Srbi-četnici i zajedno s njom počeli opće napadaje na Hrvate i Muslimane izvršivši slične zločine kao i u Hrvatskoj. Prvi su otpor pružili tamošnji Hrvati koji su se organizirali u svoju zajednicu nazvanu Herceg-Bosna i zaštitili velik dio hrvatskog ali i muslimanskog naroda i teritorija, osobito Mostar, Hercegovinu, Bihać i Sarajevo gdje su borbe trajale sve do Sporazuma u Daytonu u studenom 1995. godine. Budući su Muslimani bili slabije naoružani i organizirani, potisnuli su ih Srbi iz istočne Bosne, pa su oni nastojali uzeti Hrvatima sredisnju Bosnu i dio Hercegovine te izbiti na hrvatsku obalu Jadranskog mora. Zbog toga je 1993. izbio sukob između bosanskih Hrvata i Muslimana koji se uskoro pretvorio u pravi rat. Republika Hrvatska pomagala je Hrvatima u Bosni i Hercegovini, a Muslimanima su pristigli brojni mudžahedini iz islamskih zemalja.

5. Hrvatska u UN-u - pocetak oslobodilackog rata (1992.)

Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala 176. clanicom UN-a, a potkraj svibnja iste godine je Hrvatska vojska oslobodila, od okupacije i blokade Jugoslavenske armije i crnogorskih četnika, Dubrovnik i okolicu koji su također teško stradali od njihovih nasilja i razaranja teškim oružjem. Jugoslavenska armija morala se 30. IX. povući s najjužnije točke Hrvatske, s rta Oštro i Prevlake. U početku 1993. Hrvatska je vojska u brzoj akciji oslobodila Masleničko ždrilo nedaleko Zadra i opet povezala kopnenim putem sjevernu i južnu Hrvatsku.

6. Prekid hrvatsko-muslimanskog sukoba - akcije „Bljesak“ i „Oluja“ 1995.

Budući da su bosanski Muslimani i Hrvati uvidjeli kako se njihovim sukobima koristi agresorska, srpska strana, a kako su na miru inzistirale i SAD, prekinut je međusobni rat i u ožujku 1994. u Washingtonu potpisan je sporazum o federaciji Hrvata i Bosnjaka u Bosni i predložena konfederacija Hrvatske i Bosne i Hercegovine. I nakon toga je Hrvatska vojska tijekom 1994. i 1995. oslobodila veliki prostor uzduž hrvatsko-bosansko-hercegovačke granice, a zatim u svibnju 1995. oslobodila čitavu zapadnu Slavoniju u munjevitoj akciji zvanoj "Bljesak". Tim akcijama opkoljena je tzv. Srpska krajina s tri strane i odmah zatim je u kolovozu 1995. Hrvatska vojska još spektakularnijom akcijom "Oluja" oslobodila okupirano područje Hrvatske od Knina na jugu do Kostajnice na sjeveru i deblokirala bosanski grad Bihać kojem je prijetio pad zbog dugotrajne srpske opsade. Taj grad su čitavo vrijeme branili Muslimani i Hrvati, a izdašno pomagala u oružju i opremi Republika Hrvatska.

7. Sporazumi u Erdutu i Daytonu (1995.)

Poslije "Oluje" učvršćena je hrvatska država i priznat joj je položaj regionalne sile. To je omogućilo uspješne pregovore u Erdutu gdje je 12. studenog 1995. potpisan Temeljni sporazum o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja (oko 4,6 posto hrvatskog teritorija) kao i međunarodne pregovore u Daytonu u SAD-a koji su završili potpisivanjem u Parizu 14. prosinca 1995. godine. Oba ta sporazuma najavili su mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja u sastav Republike Hrvatske i bili korak bliže u rješavanju bosanskohercegovačkog problema.

8. Hrvatska u Vijeću Europe (1996.)

Tijekom 1996. nastavljeni su pregovori, osobito u Podunavlju, kamo su uz pristanak Hrvatske došle međunarodne snage s američkim generalom J. P. Kleinom (UNTAES) koje imaju zadatak da do sredine 1997. provedu izbore i vrate pod hrvatski suverenitet te od pobunjenih Srba okupirane krajeve (Baranja, istočna Slavonija i zapadni Srijem s Vukovarom). Republika Hrvatska je mirnom rješenju tog nametnutog rata i agresije dala veliki doprinos i zato je 25. travnja primljena u Vijeće Europe, ali je taj čin potvrđen tek 8. studenoga 1996. godine.

9. Srednjoeuropske a ne balkanske integracije

Prije toga je Republika Hrvatska učinila još jedan korak kad je 23. kolovoza 1996. predsjednik Republike dr. Franjo Tudjman potpisao Sporazum o međusobnom priznanju sa SR Jugoslavijom. Tim činom je Srbija sa S. Miloševićem na čelu zapravo priznala vojnički poraz, morala se odreći svojih velikosrpskih planova, ali i stvaranja neke nove, treće Jugoslavije. U sklopu toga Republika Hrvatska vodi i dalje diplomatsku i političku akciju kako bi ušla u ostale europske integracije, a ne više nikada u one balkanske. Europski joj status potvrđuje cjelokupna povijest i kultura sve do neprirodnih i nehistorijskih integracija kakve su bile one u obje Jugoslavije od 1918. do 1990. godine.