3. Ustav iz 1974. - republike kao države

Tito i Centralni komitet Partije izvršili su čišćenja i u Srbiji i Sloveniji, ali to nije imalo tako drastičan karakter kao u Hrvatskoj. Počela je tzv. "hrvatska šutnja". Provodio se teror prema Hrvatima kao političkim neprijateljima koji su željeli samo poštenije odnose unutar Jugoslavije. Progoni Hrvata izazvali su val velikosrpskog raspoloženja i demonizaciju svega hrvatskog. To je shvatio Josip Broz Tito do koga su došli podaci o srbizaciji Jugoslavenske armije, diplomacije, uopće sve politike gdje se odlučivalo. Zbog toga je inicirao donošenje Ustava iz 1974. u koji su ušli ustavni amandmani iz 1971. Po tom Ustavu su uvedeni paritetni odnosi između republika, konsenzus u odlučivanju, a Kosovo i Vojvodina, dotad pokrajine, dobile su gotovo status republika. Socijalistička Republika Hrvatska definira se u tom Ustavu kao država i samoupravna zajednica. Ipak, bilo je to mrtvo slovo na papiru sve dok je živio Tito (do 1980.), a onda se sve više počelo raspravljati o odnosima među republikama i o potrebi stvarnog federalizma, čak i konfederalizma.

4. Srpsko vodstvo pokušava stvoriti veliku Srbiju

Najveći problem druge, Titove Jugoslavije bilo je tzv. kosovsko pitanje. Kosovo, pokrajina u okviru Srbije, gdje je broj albanskog pučanstva dosegao gotovo 90 posto, zahtijevalo je posebnu republiku, a najradikalniji dio i odcjepljenje. Srpsko, komunističko vodstvo sa Slobodanom Miloševićem na čelu to ne dopušta, nego na velikoalbanski nacionalizam i separatizam odgovara oživljavanjem velikosrspkih, četnickih programa s parolom: "Svi Srbi u jednoj državi". Na tome je od 1986. radila Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), a od 1987. i Miloševićevi komunisti i Srpska pravoslavna crkva. Najprije su ukinute autonomije pokrajina Kosova i Vojvodine, zatim je za to pridobijeno i vodstvo Crne Gore, a 1989. kad se na Kosovu slavila 600. obljetnica srpskog poraza protiv Osmanlija, S. Milošević je otvoreno najavio velikosrpski program koji će Srbija uz pomoć Crne Gore i Jugoslavenske armije ostvariti milom ili silom. Dakle, bile su otada ugrožene i dvije zapadne republike, tj. Bosna i Hercegovina gdje je živjelo oko jedne trećine Srba i Hrvatska gdje je taj broj bio oko 12 posto. Najava velikosrpskog programa, koja je bila ujedno i prijetnja dotadašnjoj višenacionalnoj Jugoslaviji, zbila se upravo u doba rušenja Berlinskog zida, sloma komunizma u istočnoj Europi, te raspada višenacionalnih država kakve su bile SSSR i Čehoslovačka (1989.).

IX. SLOM KOMUNIZMA I JUGOSLAVIJE - NASTANAK SLOBODNE HRVATSKE (1990.-1997.)

1. Prvi demokratski izbori 1990.

Progoni i likvidacije Hrvata. u tzv. socijalističkoj Jugoslaviji poslije "Hrvatskog proljeća" 1971. sve su više dovodili do spoznaje da će se Hrvatska moći normalno razvijati samo u konfederalnoj Jugoslaviji, a oni najdalekovidniji su smatrali da je moguća i samostalna i neovisna Hrvatska, dakle izvan sastava Jugoslavije. Hrvati su u inozemstvu, rasuti po čitavom svijetu, imali brojnu emigraciju iz 1945., zatim ekonomsku emigraciju iz 60-ih i 70-ih godina, te, napokon, tisuće onih koji su pobjegli ili bili prognani 1971. i nakon toga. Među njima je bilo mnoštvo istaknutih intelektualaca, poduzetnika, političara, književnika koji su izdavali brojne časopise i knjige o položaju Hrvatske u Jugoslaviji, o žrtvama Bleiburga i "Križnog puta" kao i teškoj diktaturi komunista od 1945. Organizirali su političke zborove, tražili saveznike pa čak ustrojavali i vojničke postrojbe. I u zemlji je radila skupina intelektualaca i političara koji su, s dr. Franjom Tuđmanom na čelu, robijali, ali i djelovali, pisali, davali intervjue stranim dopisnicima, kakav je bio, onaj Tuđmanov iz 1981. koji je imao jak odjek u svijetu. Kad su im potkraj 80-ih godina vraćene putovnice, počela se povezivati domovinska i iseljena Hrvatska. Radilo se na Tuđmanovoj ideji o povijesnoj pomirbi svih Hrvata, tj. onih koji su tijekom II. svjetskog rata bili sudionici antifašističkog pokreta (partizani) kao i onih koji su se borili u hrvatskoj domovinskoj vojsci (domobrani, ustaše), odnosno njihovih potomaka. Kad je poslije razlaza u Saveznoj skupštini u Beogradu omogućeno stranačko organiziranje i najavljeni demokratski izbori 1989., ustrojene su u Hrvatskoj i dvije prve političke stranke: Hrvatsko socijalno-liberalna stranka (HSLS) i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) koju je vodio dr. Franjo Tuđman. Gotovo istodobno sukobili su se komunisti Srbije i Crne Gore na jednoj i svih drugih republika druge Jugoslavije na drugoj strani, pa su hrvatski i slovenski sudionici napustili Beograd i Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije. Budući da je Savez komunista bio dotada idejni i politički diktator u zemlji, bio je to znak za raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ona su ubrzano počela razilaziti po svojim povijesnim, republičkim i nacionalnim šavovima. U proljeće 1990., kad se Komunistička partija Jugoslavije raspadala, održani su prvi demokratski izbori u kojima je u Hrvatskoj velikom većinom pobijedila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) s dr. Franjom Tuđmanom na čelu. Pobijedila je zato što je imala državotvorni i antikomunistički program, tj. za cilj stvaranje samostalne hrvatske države - stoljetne težnje Hrvata - i vraćanje na demokratsko društvo. 30. svibnja 1990. proglasena je neovisna Republika Hrvatska (danas je to Dan drzavnosti).